In memoriam Ivica Vidović (1939-2011.)

18. travnja/ 15:00 / MM centar

Pokušati sažeti u nekoliko redova ono što je tijekom svog sedamdesetidvogodišnjeg života ostvario bard hrvatskog glumišta, kazališni i filmski glumac, naprosto je neizvedivo.

Više od pedeset godina proveo je Ivica Vidović u kazalištima bivše i nove države, na filmskim setovima diljem ovih prostora. Ma gdje bio, jedno se uvijek moglo osjetiti, doživjeti i vidjeti, ta nepresušna dobra „smušenjačka“ vibracija  kojom je osvajao kolege, struku, redatelje, kritiku, „one iza i one izložene svjetlu reflektora“, o publici da ne govorimo.

Modernističke kazališne komade, doista je na neobično vjeran i iznimno dojmljiv način, približavao počesto onima, koji su tek kročili u „svijet začudnog i reducirajućeg teatra“, … izdvajamo samo neke role poput, među mnogobrojnima, ostvarene na ovim lokacijama Studentskog centra, odnosno ondašnjeg „revolucionarnog“ Teatra &TD: „Kaspara Hausera“, „U očekivanju Godota“, „Rosenkrantz i Guildestern su mrtvi“, „Jacques Fatalist…“ „Travestije“, „Gospodar sjena“ itd.

Pionirski , mada u zrelim godinama neobično je značajan i njegov rad, kao producenta i idejnog nositelja „njegove male glumačke kuće/oaze“, nazvane Teatar Rugantino… gdje je, među inima, sa sjajnim tekstom Sinistere, uz asistenciju supruge Gordane Gadžić, postavio kultnu predstavu „Ay, Carmela“, doista na estetski, dramaturški, inovativno izuzetan način te ujedinio i kritiku i publiku, svih onih zabačenih, ali i blještavih mjesta na kojima je revno gostovao.

Bio je „antizvijezda“ među „zvijezdama“, „klasični modernist ili moderni klasičar“ i kao takav smušen, introvertan, „nenametljiv“, nesiguran,“ nesretan“, „proganjan i prognan“, melankoličan i sanjiv, krajnje nesnalažljiv, „trijezan i manje trijezan“ ili kao Servantes, ili kao Hljestakov, ili kao Paron Fuente, ili kao Dante, Martin, Glista, Vladimir, Pozo, Očalinko, Vladimir Iljič, biskup, žandar i što li je već u svom glumačkom životu bio, vrlo vjerojatno, po nekom slobodnom sudu, bez neke osobne žestoke ambicije da nam, „svojim aktom“, „nešto strašno važno i neizbježno uvažavajuće “ predstavi i priopći,… samom tom nepretencioznošću nam je ostavio, ono „nešto“ što se u in memorim crtama, počesto naziva tragom, dok je u stvari mnogo, mnogo dubokoumnije i plemenitije.

Ovdje ćemo zastati i ostati, samo na malom, neznatnom i nedovoljnom pokušaju, sastavljenom od kratkih navoda o jednom glumačkom i umjetničkom putu, koji je, poradi svoje estetike, izvanjske i unutarnje, sasvim izvan konvencionalnih dimenzija.

Ivan Paić

ČOVJEK KOJI JE VOLIO SPROVODE
Redatelj: Zoran Tadić
Scenaristi: Dubravko Jelačić Bužimski, Pavao Pavličić
Snimatelj: Goran Trbuljak
Montažerka: Vesna Kreber
Uloge: Ivica Vidović, Gordana Gadžić, Vlatko Dulić, Rade Šerbedžija, Fabijan Šovagović
Proizvodnja: 1989.

Top! © 2012. Sveučilište u Zagrebu — Studentski centar — Kultura promjene
Social Links:
FACEBOOK
TWITTER